Nasi putevi

Dobrodošli na moj blog

09.06.2010.

kako zavoljeti sebe

Kako zavoljeti sebe?

 

Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti sebe je bezbroj.

Na svu sreću, jednako toliko ima i načina na koje se možemo voljeti.

 

Voljeti sebe zvuči tako logično, uobičajeno, prirodno. Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Bilo bi divno kada bi to zaista bilo tako, kada bismo se mogli pogledati u ogledalo, namignuti si i reći: «Od danas se volim» i - to je to. Međutim, na tom, mentalnom nivou («odlučujem se voljeti»), ljubav prema sebi je tek skup riječi. Ispod te, generalne odluke, krije se još niz svakodnevnih odluka koje često ne povezujemo s pažnjom i ljubavlju prema sebi. Kao na primjer, hoću li:


· pristati na druženje s ljudima koji me iscrpljuju?
· dopustiti sitnicama da mi odvrate pažnju od mojih istinskih prioriteta?
· razbijati glavu tražeći način za ispunjavanje tuđih očekivanja?
· poslušati glas straha koji kaže «nećeš uspjeti»?
· učiniti ono što drugi žele kako ne bih ispala sebična?
· zaboraviti na svoje životne snove i nastaviti gledati TV?
· zašutjeti i pognuti glavu kada me netko uvrijedi?
· pretrpavati se poslom zaboravaljajući se odmarati?


Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti samoga sebe je bezbroj. Na svu sreću, jednako toliko ima i načina na koje se iznutra možemo voljeti. No, najprije ćemo obratiti pažnju na ono što nas u tome može zaustaviti. Dva najveća otrova koja onemogućuju ljubav prema sebi su: uloga žrtve i samoljublje. Prvi otrov se temelji na bacanju sebe u sjenu, a drugi se zasniva na obrnutom sjenčenju – zatamnjivaju drugih kako bismo istaknuli, osvijetlili sebe.

Trpjeti ne znači voljeti

Kao i u bilo kojem drugom odnosu (prema partneru, djetetu, psu, univerzumu), ljubav prema sebi se razvija. Stvara se kroz upoznavanje, suosjećanje i njegovanje sebe. Osim što nas čini mirnijima i sretnijima, razvijanje ljubavi prema sebi je i pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Jer, kada smo iznutra, sa samima sobom ok, puno bolje djelujemo i u svim drugim aspektima života. Na žalost, u današnjem društvu se, po tradiciji, vrlo često veliča i njeguje uloga žrve. Imamo kolektivnu, generacijski prenesenu zabranu na voljenje sebe i programiranu uputu da nauštrb sebe moramo paziti na druge. No, sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni «zgaziti sebe», vrtjet ćemo se u začaranom krugu, jer takvi, «zgaženi» nemamo kapaciteta voljeti.

Poziciju žrtve lako možemo prepoznati. Evo nekoliko vrlo jasnih pokazatelja da nam se ta mučna uloga uvukla (ili nam se polako uvlači) pod kožu:


· ako izrazito želimo pomagati drugima, a ne možemo pomoći sebi
· ako zbog osjećaja krivnje stalno preispitujemo svoje ponašanje
· ako vjerujemo onima koji ne vjeruju u naše sposobnosti
· ako često osjećamo bespomoćnost i samosažaljenje
· ako smo okruženi ljudima koji se stalno žale
· ako se često osjećamo iskorišteno
· ako ne znamo reći «ne»

Ako smo većinu života proveli stalno radeći nešto za druge, može nam biti jako teško prebaciti sklopku i početi odlučivati, istraživati život i uživati u njemu prvenstveno radi sebe. Ključnu spoznaju u toj igri (neželjenih) uloga možemo izraziti rečenicom: «Da bismo voljeli druge ne moramo prestati voljeti sebe.» U svojoj vlastitoj koži, odnosno, sami sa sobom provodimo 100 % svog životnog vremena. To je odnos koji najduže traje i koji osjećamo (kako u svojim tamnim, tako i u svojim svijetlim tonovima) konstantno. Zato nije pogrešno voditi računa o sebi. Povremeno staviti sebe na prvo mjesto nije sebično, već realno i logično.

Samoljublje ili ljubav?


Univerzalnog kriterija za razlučivanje što jeste, a što nije sebično – nema. Uvjek će postojati ljudi koji će nas iz ovog ili onog razloga smatrati sebičnima. Važno je da smo mi sami sa sobom na miru u vezi svojih odluka i želja. Nemoguće je zadovoljiti sve te vanjske poglede. Štoviše, težiti tome, pokušavati udovoljiti svim tim različitim zahtjevima može nam samo narušiti sliku o sebi i ugroziti samopoštovanje. Kada se previše ogledamo u očima drugih, to je znak da se ne volimo dovoljno ili da se ne volimo na zdrav način.

Dakle, s jedne strane imamo samozaljubljenost (nezdrav narcizam) i ljubav prema sebi (zdrav narcizam). Kako razlikovati jedno od drugog? Kako povući jasnu granicu? Kako možemo biti sigurni da se iz vlastite nesigurnosti nismo malo samo-zaljubili?

Narcizam je veličanje sebe koje se zasniva na vlastitim fantazijama i na podcjenjivanju drugih. Dominantan osjećaj koji narcisoidnu osobu motivira na djelovanje je zavist, a zavist je upravo odsustvo ili suprotnost ljubavi. Mitološki Narcis je osuđen na patnju zbog samozaljubljenosti koja se manifestira u čežnji za vlastitim odrazom u vodi. On istinsku ljubav (ni prema sebi, ni prema drugima) ne može ostvariti, jer je privučen samo sobom, a na najmanji dodir usana njegov lik se rasipa u vodi. Vlastita krhkost mu onemogućuje uspostavljanje bliskosti.

Suvremeni Narcis je također opčaran svojim odrazom. Opsjednut je svojim izgledom, uspjehom, položajem u društvu. Ono što on (ili ona) u drugima vidi je samo slika vlastite ljepote, uspjeha, važnosti. Stvarni ljudi, sa svojim kvalitetama i manama, sa svojom osobnošću i svojim jedinstvenim životnim pričama su sami po sebi nebitni. Cilj je zasjati u tuđim očima kako bi se zakamuflirala unutarnja praznina. Cilj je impresionirati, zadiviti, osvojiti.

S druge strane, zdrav narcizam je preduvjet za kvalitetan, uspješan život. On je temelj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. To je ono što u ovom članku znači «voljeti sebe». Doživljavamo li se prosječnima i zamjenjivima, teško da ćemo moći napredovati ka ispunjavanju svojih životnih snova. Ne vjerujemo li u sebe i u svoju autonomiju, lako ćemo potonuti u ovisnički odnos ili dopustiti da našim životom upravljaju drugi. Zdrav narcizam, odnosno ljubav prema sebi, u život unosi osjećaj psihičke stabilnosti i sklonost individualizmu i kreativnosti.

Njegovati, razumjeti, prihvatiti

U self-help literaturi često možemo pročitati kako je moguće «naučiti» voljeti voljeti sebe. Uzmememo li samo mentalni aspekt cijele priče, zaista možemo donijeti niz odluka tipa: ´od sutra ću redovito vježbati´, ´ljudima koji stalno nešto od mene traže napokon ću početi govoriti «ne»´ ili ´svako jutro ću si pred ogledalom ponavljati: Bravo, samo naprijed!´. Međutim, te «naučene lekcije» neko vrijeme traju, a zatim ishlape, poput gradiva za ispit nakon što smo ga «prošli». Efikasne su kao i limunada za vrućeg ljetnog dana. Malo nas rashlade, a zatim, ako se na dubljem nivou ništa ne pokrene - sve ostaje kao što je bilo i prije.

Pozitivna afirmacija može biti kratkotrajno osvježenje za um koji je navikao ponavljati: «ne vrijediš», «nesposobna si», «srami se» i slično. Dugotrajnija promjena se ne zasniva na samouvjeravanju, već na razumijevanju specifičnog uzroka problema i dubljoj emocionalnoj transformaciji. Voljeti sebe nije lekcija koja se može samo tako usvojiti. Budimo realni - možemo li voljeti sebe i onda kada smo tužni, ljuti, prazni ili posramljeni? Ako možemo imati suosjećanja prema sebi i prihvaćati se i onda kada smo «takvi», onda ti osjećaji više nisu tako strašni.

Promatramo li ljubav prema sebi kao ideal, kao «osjećaj nad osjećajima», onda možemo reći da bismo sami sebe trebali bezuvjetno voljeti. No, takva ljubav prema samome sebi je prije duhovni mit nego li stvaran osjećaj koji je moguće osjećati u svakodnevnici. Bezuvjetno voljeti možemo bebu, dijete, jer nas raduje samo njegovo postojanje. Zrela partnerska ili prijateljska ljubav nije bezuvjetna. Ona je uvjetovana kvalitetom ponašanja. Upravo zbog mita o bezuvjetnoj ljubavi žene ostaju s muževima koji ih tuku ili djeca ostaju na doživotnoj usluzi roditeljima koji ih maltretiraju.

Zrelu ljubav ćemo pokloniti nekome tko nam jednako tako uzvraća pažnjom, privrženošću, odanošću, odnosno, vlastitom ljubavlju. Na sličan način, ljubav prema sebi također ovisi o tome koliko si poklanjamo pažnje, koliko se njegujemo, razumijemo, prihvaćamo. Nerealno je težiti voljeti sebe van svake mjere, bezuvjetno. Ljubav prema sebi koja nije bogolika, već realna i ljudska može nam otvoriti oči za neizmjerna životna zadovoljstva. «Voljeti sebe» nije tek puka parola, a nije ni jednostavna, ali čvrsta odluka. To je cjeloživotni put otkrivanja i upoznavanja sebe.

07.06.2010.

dva srca

Dva srca

Vanjsko srce je vođeno neutaženim potrebama 
i zato je često impulzivno, vjetrovito.

Unutarnje srce caruje na dubljem nivou 
našeg bića i u suradnji je s "tihim umom".


Mnogi drevni narodi (primjerice, Egipćani, Semiti) smatrali 
su da se proces razmišljanja ne odvija u mozgu, već u srcu. Suvremeni čovjek rođen na ovim područjima, mada često koristi izraz «slušati svoje srce», čim je riječ o razmišljanju, prebacit će pažnju na um, mozak ili glavu. A što kada bismo zaista mislili svojim srcem? Da li bi to bio univerzalni jezik
 koji bi svi razumjeli ili bi nam jezici i dalje bili pomiješani?

Osluškujući srce

Često možemo čuti ili pročitati savjete koji uzdižu glas srca do božanskih visina. Na žalost, jednako tako često nailazimo na primjere ljudi koji koriste fraze tipa «srce mi je reklo da je to prava stvar za učiniti» ili «ja samo pratim svoje srce» kako bi opravdali svoje sebične ili neetične ciljeve. Isto tako, srce uporno može govoriti da voli nekog tko mu ne uzvraća ljubavlju. «Slušajući srce» možemo zaglibiti daleko od onog što bismo nazvali zadovoljnim ili sretnim životom. Opet, s druge strane, ignorirajući svoje osjećaje i ravnajući se isključivo prema razumu postajemo kruti i emotivno izolirani. Gdje nastaje zbrka?

Kako bismo lakše razumjeli što se tu događa, možemo zamisliti da imamo dva srca. Vanjsko srce je ono koje reagira na vanjski svijet, koje stremi za nedostižnim, kojem stalno treba pažnja, pohvala, potvrda ili zaštita. Unutarnje srce je dublje i skrivenije, ono je «sjedište duše» i zalijevamo li ga svojom pažnjom, uzvratit će nam plodovima topline i mira.

Tko koga vodi?

Vanjsko srce je vođeno neutaženim potrebama i zato je često impulzivno, vjetrovito, sklono je usponima i padovima, zanosima i tjeskobama. Ovisno je o tuđim pogledima i «svojeglavo je», do njega ne dopire glas razuma. Zbog toga često možemo čuti ljude kako se žale: «Sve znam, ali ne mogu si pomoći» ili «Volim ga iako je grozan prema meni».

Kada «slušamo srce» mimo razuma, lako se zavarati. Koliko god bili uvjereni u čistoću svojih želja, ako se naše težnje ne ostvaruju, već nas čine nesretnima ili izoliranima, trebamo biti iskreni i priznati si da zapravo slijedimo neku neutaženu potrebu. To priznanje je prvi glas razuma. Sljedeći korak je otkrivanje što leži u podlozi tog vezujućeg i iscrpljujućeg emocionalnog obrasca. 

Unutarnje srce je ono do kojeg stižemo pomoću razuma, a ne usprkos razumu. Ono je izvor našeg unutarnjeg mira i ne možemo ga čuti ako um stalno brblja: «Jesam li bolja od nje?», «Njemu je zapravo stalo, ali ga je strah to pokazati», «Imam trideset i pet godina, a sama sam» i slično. Um koji se vrti oko samopotvrđivanja je u dosluhu s vanjskim srcem. Oni su dio iste sheme, zajedno stvaraju emotivno-mentalne uzorke, obrasce koji maskiraju naše autentične osjećaje.

Tipičan mehanizam putem kojeg jača djelovanje iz vanjskog srca je stalno uspoređivanje s drugima. Kada nam je u fokusu ono što nemamo (skup auto, zgodan partner, savršena linija i slično), onda ćemo to sa zavišću gledati kod drugih i tako samo jačati svoj osjećaj manjkavosti. Iz te unutarnje manjkavosti netko će tonuti u apatiju, a nekom će se probuditi želja za natjecanjem pa će sve ono što mu fali pokušati steći. Međutim, uvijek će biti onih koji su bolji, ljepši, pametniji, bogatiji ili uspješniji od nas. Uvijek će tu biti netko ili nešto što može produbiti naš osjećaj manjkavosti.

Unutarnje srce caruje (odnosno, miruje) na dubljem nivou našeg bića i u suradnji je s «tihim umom». To ne znači da do njega možemo jedino ako uđemo u stanje nirvane ili tek kada su zadovoljene sve naše «površne» emocionalne potrebe. Do njega stižemo osvještavajući obrasce koji su nas održavali u neprestanom ogledanju sebe u očima drugih i shvaćajući da sve te brojne, samodopadne ili sabotirajuće misli nisu baš tako bitne. One ne opisuju naše biće, već «nešto» u nama. One opisuju dio nas kojem stalno nešto fali i treba. 

Self-help literatura taj «dio nas kojem stalno nešto fali i treba» naziva egom, mada je ego u zapadnoj psihoanalitičkoj tradiciji (iz koje je taj izraz zapravo potekao) sasvim nešto drugo. U zapadnoj misli, ego nije isto što i taština, sebičnost ili egoizam. To je psihološka struktura koju ima svatko od nas i koja nam, između ostalog, omogućuje svijest o sebi i kvalitetno testiranje realnosti. 

Osoba sa slabim egom je iz te, druge perspektive, osoba «slabog karaktera», nestabilna, s malo samopouzdanja. A kako bismo smogli hrabrosti otvoriti svoje srce drugima, najprije moramo imati bazično poštovanje prema sebi samima. Teško da ćemo se moći otvoriti ljubavi ako nam fali samopouzdanja. 

Poruke tijela
 

Podjela na dva srca nije doslovna. Postoji puno nivoa na kojima se možemo osjećati sami sebi bliskima ili sami sebi dalekima. Ova podjela je tu kako bismo lakše razumjeli razliku između onih teških (ili vezujućih) i onih lakih (ili oslobađajućih) osjećaja. Jer, i jedni i drugi su smješteni (a gdje drugdje nego) u srcu. Doduše, ove prve možemo osjećati i kroz gušenje u grlu, bol u glavi ili kiselinu u želucu. Ali, svi ti tjelesni simptomi nastaju upravo zato što slušamo vanjsko srce koje djeluje iz neke svoje neutažene potrebe. 

Poruke koje nam tijelo šalje putem fizičkih simptoma najčešće su, na simboličkoj razini, vrlo jasno povezane s emocionalnim problemima. Tako knedla u grlu može nastati jer «gutamo suze», «nemamo pravo glasa» ili nam je za vratom neka kontrolirajuća osoba. Težina ili kiselina u želucu mogu nastati zato što nešto (najčešće ljutnju) ne možemo probaviti. Čest je slučaj da se osjećaji (na primjer tuga) zatomljuju teškom ili nezdravom hranom kako bi se maskirala emotivna praznina. Budući su tijelo, um i osjećaji u stalnoj vezi, iz onog što nam tijelo govori možemo doznati puno o sebi i svojoj trenutnoj emocionalnoj situacjii.

Nježnost i pažnja prema sebi


Kada funkcioniramo kroz vanjsko srce, osjetljivi smo na tuđa mišljenja i samopouzdanje nam nije jača strana. Međutim, ma koliko nas ono ljutilo zbog svoje «svojeglavosti» trebamo biti nježni. Njegove neutažene potrebe su najčešće tu zbog toga što su bile zanemarene još dok smo bili djeca, dok smo u velikoj mjeri bili bespomoćni. Zato trebamo biti pažljivi, ali mu ne podilaziti. Prihvatiti ga, ali mu ne udovoljavati. Primijetiti njegove želje i potrebe, ali ne uzimati ih zdravo za gotovo, ne dopuštati mu da nas vodi. Vanjsko srce nije dobar vodič jer mu je u fokusu «ono što fali». Kada nas ono vodi, izvor djelovanja je ono čega nema, praznina. Djelujući iz nje, toj praznini samo pridajemo na važnosti i stoga se ona širi... još novca, još ugleda, još pogleda izvana. 

Kada se suočimo s činjenicom da ono za čim vanjsko srce vapi nikada u potpunosti nećemo dobiti, dobro je odtugovati. Put do unutarnjeg srca često je popločan upravo suzama. One povredu vanjskog srca mogu zacijeliti. Nakon što odtugujemo činjenicu da ne možemo biti ono što nismo i da nas stalno stremljenje ka onome što nemamo neće ispuniti, puno smo spremniji saslušati tihi glas koji dopire iz dubine našeg bića. Budi se samopoštovanje i suosjećanje, kako prema unutra (prema sebi) tako i prema drugima (prema vani). 

Kada dotrajali emotivno-mentalni obrasci koji nas održavaju na površini stvarnosti otpadnu, otope se ili nestanu, u stanju smo donositi puno zrelije i kvalitetnije odluke. Možemo bolje razumjeti i jasnije osjetiti što jeste, a što nije dobro za nas. U središtu zbivanja smo mi i naš unutarnji mir, a ne ono kakvima nas vide drugi. Jer, svatko ima svoj pogled na nas, nemoguće je svim tim vanjskim pogledima udovoljiti. Čak i da je moguće, bespotrebno je jer mi ne živimo u tuđim očima, već u sebi. U dubini srca je ljubav koja nije ovisnička i koja na boli, već oplemenjuje i donosi mir.

06.06.2010.

zacarani krug

Začarani krug


Znati što treba učiniti i zaista to učiniti
su dva različita procesa.

Tuga nije pokazatelj da nešto činimo krivo,
već nagovještaj izlaska, proces kroz koji se
krug pretvara u put.

 

Sigurno vam je poznata rečenica: „Sve znam, ali ništa ne poduzimam“. To je ono kada nam je jasno što nije u redu i što bismo trebali promijeniti kako bi se počeli osjećati bolje, ali nikako da svoje zaključke sprovedemo u djelo i poduzmemo neke konkretne korake. Još uvijek se hvatamo u istim obrascima, ponavljamo iste greške, vrtimo se u začaranom krugu bez ideje o tome gdje je čarobni štapić koji bi taj krug mogao prekinuti i pretvoriti u liniju, smjer, put koji nekamo vodi.

Znati što treba učiniti i zaista to učiniti su dva različita procesa. Prvi proces je relativno lako probavljiv jer se odvija na razini misli, dok je ovaj drugi teži jer su u njega uključeni osjećaji. Uvid u to kako stvari stoje nas dovodi do spoznaje da se od nečega moramo odvojiti. To može biti dugo građeno uvjerenje, pogrešna slika o sebi, neutemeljena nada, navika koja nam daje osjećaj ugode ili sigurnosti. To može biti bilo što uz što smo vezani i što iznutra (a zatim i izvana, u konkretnim situacijama) ne želimo izgubiti. Kada se nalazimo u začaranom krugu, zapravo nismo spremni podnijeti tugu zbog gubitka s kojim nas izlazak iz tog kruga suočava.

Dublju promjenu je nemoguće ostvariti bez perioda tuge. Nakon što smo stkeli uvid (došli do oslobađajuće spoznaje, aha-doživljaja, ideje o izlazu) nastupa proces realizacije koji je obojan tugom zbog gubitka ili odvajanja. Ta tuga može biti duža ili kraća, ovisno o kakvoj je promjeni riječ. Mnogi ljudi velik dio svog života provedu u istom začaranom krugu: u lošem partnerskom odnosu, u nezadovoljstvu na poslu, u mukotrpnom odnosu s roditeljima. Nakon godina i godina tabanja jedne te iste staze, začarani krug se održava sam od sebe. U njega je uložena ogromna količina emocija, truda i iluzija i izlazak iz njega značio bi promjenu koja je teško zamisliva.

Što je začarani krug kratkotrajniji, što smo manje sebe uložili u njegov nastanak i opstanak, to ga je lakše napustiti. Mada, nikada ne napuštamo sasvim olako ono što asociramo s osjećajem sigurnosti ili ono što doživljavamo preduvjetom za sreću. Izbjegavajući žalovanje koje nastupa  nakon uvida samo produžujemo agoniju. Zbog toga možemo imati osjećaj da nas to nešto ne pušta, ne da nam van začaranog kruga, a zapravo smo mi ti koji ne puštaju uvjerenje, sliku, naviku, ideal ili nešto treće što nas drži na toj istoj, „začaranoj“ putanji.

Kada si tugu napokon dopustimo, počinje proces prihvaćanja novog stanja u kojem to nešto što smo voljeli, njegovali ili smatrali preduvjetom za sreću više nije prisutno. Kroz proces tugovanja, uvid postaje istina. U konačnici, ono za čim tugujemo i što moramo predati je vezanost za sebe, za vjerovanje tko smo i kakvi smo. Ako je riječ o razvodu, to može značiti prihvaćanje sebe kao samca, kao nekog „čiji brak nije uspio“. Ako je riječ o iskazivanju potisnute ljutnje, to može znači prihvaćanje sebe kao nekog tko „ne želi uvijek svima dobro“.

Uvid i tugovanje idu jedno s drugim. Uvid dolazi prvi jer ne možemo odustati od onog što ne razumijemo. Tek kada nam je jasno kakve nas to čarobne niti drže unutar kruga imamo priliku izaći iz njega. Pri tom, puštanje onog što nas je držalo vezanima nije stvar odluke, već suočavanja s osjećajem gubitka. Kada otpuštanje koristimo kao formulu, ono ne funkcionira. Ako negdje u glavi čuči misao „pustim li, bit će onako kako želim“, onda to nije puštanje već samozavaravanje. Kada zaista napuštamo začarani krug i puštamo da stvari budu onakve kakve jesu, osjećamo tugu. I to je u redu. Tuga nije pokazatelj da nešto činimo krivo, već nagovještaj izlaska, proces kroz koji se krug pretvara u put..

05.06.2010.

STVARNOST ILI ILUZIJA

Stvarnost ili iluzija?


Bez obzira na prolaznost i relativnost,
većina ljudi život doživljava stvarnim.

 

S druge strane, tu su i oni koji tvrde
da je život prolazna iluzija.


Ispred vas je ekran sa šarenim sličicama, zanimljivim naslovima, informacijama koje su povezane s morem drugih informacija. Možete ih slijediti i otkriti štošta o onom što vas zanima i onom što vas ne zanima. Ekran ispred vas je čvrst, vaši prsti su osjetljivi na dodir i bol, vaš pogled je bistar ili umoran, vi ste tu gdje jeste i osjećate sebe. Doživljavate li se stvarnima? Je li ovaj trenutak stvaran ili je u pitanju prolazna iluzija?

Čudna pitanja? Možda vam ne trebaju baš sada, uz jutarnju kavu ili popodnevni odmor. Ako je tako, ništa jednostavnije... klik. Ako je nešto stvarno, onda je to vaš trenutni izbor da nastavite ili ne nastavite s čitanjem ovog teksta.

Za početak nekoliko običnih činjenica. Svaki čovjek neko vrijeme traje. Rodimo se, kroz djetinjstvo se strukturira naša svijest o sebi i svijetu koji nas okružuje, odrastemo, zatim (više ili manje svjesno) živimo, a potom umremo. Što se događa prije, a što poslije – ne znamo. Možemo imati vjerovanja, pretpostavke, pa čak i iskustva (kao što je iskustvo tik do smrti ili iskustvo prošlih života), ali ona su uvijek subjektivne prirode. Ta iskustva su plod osobne projekcije koja je lansirana iz života i zato je vrlo moguće da samo prividno seže izvan (prije ili poslije) života.

Budući je potrebna određena hrabrost da bismo sebi priznali kako se svakim danom, približavajući se vlastitoj smrti zapravo približavamo najvećoj mogućnoj nepoznanici, većina ljudi to “nepoznato” ispunjava raznim vjerovanjima. Jer, kada je nepoznato upakirano u poznato, osjećamo se sigurnijima. To nam odaje privid da znamo što je smrt, a zapravo ne znamo ni što je život.

Polazeći od pretpostavke da “svašta znamo i da smo toliko toga prošli” jako je teško otkriti nešto novo, nešto što bi probudilo ili produbilo žar za istraživanjem. Želimo li njegovati svoju duhovnost, svako malo se trebamo očistiti od iskustva, odnosno priznati si da naše znanje i naša promišljanja ni na koji način ne umanjuju ultimativnu misteriju postojanja. Mi smo čak i sami sebi nepoznanica. U ovom obliku (putem kojeg upravo sada komuniciramo) prije rođenja nas nije bilo, pa nas (sada) ima, pa nas opet (nakon smrti) neće biti. Dođemo i prođemo, poput vala.

Dok živimo, stječemo iskustva, mijenjamo se. Bez obzira na prolaznost i relativnost, većina ljudi život doživljava stvarnim. S druge strane, tu su i oni koji tvrde da je život prolazna iluzija. Takvo gledište u život unosi određenu lakoću - budući je sve ovo i tako jedna kozmička varka, božanska igra, onda nema smisla život shvaćati suviše ozbiljno. Takva “nestvarna stvarnost” nam pomaže da se osjećamo nevezanima, neopterećenima, mirnima jer - i tako smo tu samo u prolazu. To je pozitivan efekt, a negativan efekt je moguće pomanjkanje empatije i emotivnog angažmana na individualnom nivou.

Ako je stvarnost iluzija, lako je imati suosjećanja prema svim bićima i na univerzalan način voljeti sve ljude. Međutim, ti ljudi samim time što su dio iluzije nisu dovoljno duboki, istiniti, stvarni. I mi sami, ako smo dio iluzije, postajemo na neki način plošni što umanjuje naše snage djelovanja i čini nas manje fokusiranima na realne životne ciljeve i ostvarenje svojih snova. Snaga realizacije je zakinuta u korijenu – čemu ostvariti nešto unutar stvarnosti koja zapravo ne postoji? Kome to uopće treba?

Malo je onih koji će tvrditi da je stvarnost iluzija kada su u dubokoj boli ili kada su u iskrenoj ljubavi. Čovjeka koji fizički ili emotivno pati stvarnost je uvjerila u svoju autentičnost. Pokazala mu je metodom vlastite kože da ima vrlo snažan, realan utjecaj na njegovo unutarnje stanje. Čovjeka pak koji voli, stvarnost je uvjerila u svoju ljepotu, povukla ga je u bliskost s postojanjem jer se ljubav ne može doživjeti s distance.

Pojednostavljeno gledano, iluzorna stvarnost donosi širinu, univerzalnost i lakoću, a realna stvarnost donosi dubinu, individualnost i autentičnost. Netko će istraživati svijet i sebe kroz prizmu jedne, a netko kroz prizmu druge interpretacije. Netko će shvatiti da je svaka interpretacija istinita, jer je stvar osobnog odabira. Netko pak neće istraživati uopće. Ali, ako ste stigli do kraja ovog teksta, to znači da ipak spadate među istraživače. Hvala vam što ste pratili slijed mojih misli, rad prstiju na tipkovnici i pogled s lijeve na desnu stranu virtualnog papira. Iz kojeg god kuta gledali (na sebe, na stvarnost, na ekran pred vama) stvarnost je uvijek u vašim ocima.

04.06.2010.

PRINCIP ZRTVOVANJA

Princip žrtvovanja



Na temelju pada, na temelju nestajanja i umiranja nešto drugo biva oživljeno,
uzvišeno.

Mora li to doista biti tako?


Svako malo negdje, netko na neki od mnogih načina biva žrtvovan ili nekoga žrtvuje.
Žrtvovati možemo sebe ili drugog/druge. Češće je to dio sebe ili dio drugog. Kada je u pitanju samožrtvovanje, onda je to onaj dio sebe koji (svjesno ili nesvjesno) ne smatramo dovoljno vrijednim da bi kao takav, u toj formi postojao. Kada je u pitanju žrtvovanje drugog, onda je priča obrnuta.

To je svuda oko nas. Netko žrtvuje obitelj za karijeru, netko karijeru za obitelj, netko ljubav prema bližnjima za ljubav prema bogu, netko ljubavnicu za ženu, netko muža za ljubavnika, netko djetetovu osobnost radi slike idealne obitelji. Načina je bezbroj. Netko mora potamniti da bi netko drugi mogao zasjati. Ili neka slika u umu mora potamniti da bi druga mogla zasvijetliti.

Primjerice, ako je slika idealne obitelji jaka, stvarne osobe se čine manje važnima, odnosno manje važnim se čini ono kako obitelj funkcionira iznutra. Princip žrtvovanja je takav da upravo na temelju pada, na temelju nestajanja i umiranja nešto drugo biva oživljeno, uzvišeno. Prosječan odrastao čovjek koji promišlja o sebi će se vjerojatno, osvrnuvši se na svoj dosadašnji život pronaći i s jedne i s druge strane. Većina nas je osjetila kako je to biti onaj koji žrtvuje i onaj koji je žrtvovan.

Mora li to zaista biti tako? Je li to univerzalni princip ljudskog postojanja ili je to produkt kolektivnog načina razmišljanja koji, promijenimo li ga na individualnoj razini može biti mijenjan i na razini društva? Ne možemo svijet učiniti drukčijim, ali možemo biti svjesni odgovornosti na osobnoj razini, a to je upravno ono što kolektivnu svijest čini. Svatko od nas, za sebe i za druge, može pridonijeti toj promjeni.

Mada su žene te koje se češće “dobrovoljno žrtvuju” ili “preuzimaju ulogu žrtve”, glavni protagonist zapadne, kolektivne priče o žrtvovanju je muškarac – Isus. Kršćanstvo je u svojoj srži princip žrtve. Rene Girard u svojoj knjizi Nasilje i sveto izvrsno povezuje agresiju i svetost. “Budući je žrtva sveta, zlodjelo je ubiti ju. Ali, žrtva je sveta samo zato što će biti ubijena”. Da Isus nije bio ubijen, njegove svetosti za buduća pokoljenja ne bi bilo.

Manje je bitno koliko vjerujemo ili ne vjerujemo u istinitost te predaje. To je za neke povijesna činjenica, a za neke bajka s ružnim završetkom. Ono što je bitno jeste uvid da se naša kultura temelji na religiji kroz koju se obožava žrtva. Rene Girard je uočio kako se po toj, bazičnoj liniji kršćanstvo uopće ne razlikuje od paganskih kultova. U nedužnu (i, u odnosu na čovjeka bespomoćnu) životinju projicira se sve ono loše što se nakupljalo u ljudima i to loše zbog toga mora biti ubijeno. Što je žrtva svetija, što je idealnija, nevinija (žrtveno janje), to je nadmoć koja se stječe njenim žrtvovanjem veća.

Žrtvovanje je zapravo oslobađanje potisnute agresije nakon čega nastupa olakšanje i ljudi opet imaju snage vjerovati jedni drugima jer vjeruju u magičnu moć oslobađajućeg obreda. Neko vrijeme su jedni prema drugima bolji, a onda nezasitnu snagu nastalu na principu žrtvovanja opet treba nahraniti. Nije li i sam paganizam žrtvovan u ime kršćanstva? Osvajajući daleke zemlje, kršćanstvo je agresijom utemeljilo sebe na zatiranju drugoga.

Žrtvovanje je princip jednog. Samo jedan može biti na prvom mjestu i u ime njega, u ime onog koji je gore, na vrhu planine drugi moraju biti dolje, u dolini. Moj bog, ne tvoj. Moj bog umjesto tvog. Slično se događa i na osobnom nivou. Brisanje potamnjele prošlosti da bi se mogla vidjeti svijetla budućnost. Žrtvovanje slabog sebe kako bi mogli vidjeti novog, jakog sebe. Žrtvovanje slabog drugog kako bi se sami mogli vidjeli jačima.

Izlaz iz ovog duboko ukorijenjenog kolektivnog problema je u razrješavanju vlastite priče, vlastitih životnih poteza temeljenih na principu žrtvovanja. I jedno i drugo – i žrtvovanje sebe i žrtvovanje drugog znači zakidanje života. To je nož s dvije oštrice.

Onaj koji žrtvuje to radi iz povrijeđenog, hladnog, mrtvog, dijela sebe i tim činom svoju unutarnju smrt, svoju povredu hrani, utiskuje ju još dublje u sebe. S druge strane, onaj koji se dobrovoljno žrtvuje radi to iz svetog dijela sebe koji vjeruje u besmrtnost. Ovaj prvi ima manjak života, a ovaj drugi višak. Razrješavanjem ovog principa iz sebe susrećemo se s onoliko života koliko ga čovjek zaista i ima - taman onoliko koliko mu treba

03.06.2010.

ANATOMIJA STRAHA

Anatomija straha




Svaki čovjek negdje duboko u sebi zna kako je to osjećati se ranjivo, izloženo, krhko.




Svatko od nas je došao na svijet kao potpuno nesvjesno biće. Bili smo izloženi raznim iskustvima iz vanjskog svijeta, a jedino kako smo mogli reagirati bilo je refleksno trzanje nožicama i rukama. U stanju potpune bespomoćnosti, upijali smo stvarnost. Bili smo slatke, minijaturne, krajnje povredive i ovisne bebe. Sada, dvadeset, trideset, pedeset godina kasnije je lako intelektualno promišljati o strahovima novorođenčadi i djece. Iz sigurne pozicije odraslih ljudi, može se činiti kao da ih nikada nije ni bilo. A tada, dok smo bili ljudska mladunčad veličine štruce kruha, i ugodni i neugodni podražaji su nas sasvim preplavljivali. Baš kao što smo bili opušteni i stopljeni u sigurnom zagrljaju roditeljske ljubavi, tako smo znali od glave do pete biti u grču straha od gubitka ili opasnosti. To su iskustva koja nosi svatko od nas u srži svog biološkog postojanja.

Prapočelo straha

Istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Svi ostali strahovi nastaju kroz iskustvo kontakta s vanjskim svijetom, kroz iskustvo odrastanja.
Američki psiholog John Watson je strah od jakog zvuka upotrijebio u jednom od najosuđivanijih eksperimenata u povijesti psihologije, u tzv. eksperimentu s malim Albertom. Kako je Watson do malenog došao, točnije tko ga je pustio u njegove ruke, u literaturi se ne spominje. Prije samog eksperimenta, dječačić se u Watsonovom laboratoriju imao običaj igrati s jednim bijelim mišem. Bijeli miševi (na kojima se često vrše brutalni eksperimenti) su vrlo umiljate životinjice. Gledajući dječaka kako se igra, Watsonu je palo na um da svaki put kada ovaj dodirne bijelog miša kako bi se s njim poigrao, udari o gong.

Na taj način je kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha od jakog zvuka. Uskoro se Albert počeo bojati svog, do tada omiljenog miša, i bez udarca gonga. Čim bi ga ugledao, hvatala ga je strava. Logično, jer za malog Alberta bijeli miš je počeo značiti zastrašujuću buku. No, zanimljivo je da se strah tu nije zaustavio, već se generalizirao, odnosno rasprostranio i na mnoge druge objekte koji su ga podsjećali na bijelog miša. Tako je dječačić napadajima straha i plača počeo reagirati na bijele kuniće, bradu djeda mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. Bojao se svega što ga je podsjećalo na bijelo krzno.

Na sličan način se generaliziraju i strahovi kod odraslih ljudi. Po principu: tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sve ono što je slično, što podsjeća na ono što je jednom ili više puta izazvalo strah, postaje potencijalna opasnost. No, kao što se čovjek može naučiti, tako se može i odučiti od straha. Watson se, nakon maltretiranja malog Alberta odlučio na drugi dio eksperimenta koji je stručno nazvao sistematska desenzitizacija. Uparivao je podražaj koji je ranije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (čokolada, milovanje po glavi i sl.). Na taj način je bijeli miš kod dječaka ponovo počeo izazivati radost.

John Watson, ohrabren rezultatima svog eksperimenta je izjavio: “Dajte mi tuce zdravih beba i otvorene ruke i garantiram vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja.” Bio je u potpunosti uvjeren da su vanjske okolnosti ranog djetinjstva presudne za crte ličnosti i interese svakog od nas. Na svu sreću, Watson nije dobio tuce zdravih beba, a jesu li njegovi eksperimenti utjecali na život malog Alberta ostaje nepoznanica…

Tisuću lica straha

Dječji strahovi su zapravo isti oni strahovi koje nastavljamo nositi tijekom života u odrasloj dobi. Osim straha od fizičkog uništenja, tu je strah od odvajanja, od gubitka voljene osobe, od stranaca, od gubljenja, od otimanja. U našem društvu je sasvim uobičajeno ´zločestom´ djetetu zaprijetiti da će ga se ostaviti ili da će ga oteti neki zlikovac. U odrasloj dobi iskrsavaju mnogi slični strahovi koji su posljedica nerazriješenih strahova iz djetinjstva. Neki ljudi žive u stalnom strahu, tjeskobi, strepnji da će se nešto loše dogoditi, neki imaju napade panike, neki paranoje, neki fobije. Strah ima tisuću lica. Najstrašnije od svega je to što strah sam sebe ostvaruje. Poput samoispunjavajućeg proročanstva. Ljudi koji se izrazito boje odbacivanja nesvjesno se ponašaju tako da kod drugih izazovu upravo to - odbacivanje. Ljudi koji se boje da će biti dosadni, prestaju pričati (kako ne bi ispali dosadni) i tako zaista drugima postanu dosadni. Strah je naša temeljna samoća – ja protiv sebe. Pokušavajući se zaštititi od potencijalnih opasnosti, strah uskraćuje izbore, zatvara putove.

Nijedan strah ne nastaje bez razloga. Svaki od njih vuče korijenje iz realnih opasnosti, ali ima tendenciju preslikavanja na nove kontekste, na nove odnose i situacije koje asociraju na opasnost koja je postojala nekada. Paradoksalno, ali istinito – ono što nas je u jednom kontekstu čuvalo i štitilo, u drugom nas ograničava i sabotira. Poučen iskustvima, svaki čovjek kreira vlastitu mapu ili model svijeta koji mu služi za oblikovanje svog ponašanja. Svijet u kojem živimo je isti, ali naše mape (unutarnje reprezentacije vanjske stvarnosti) su u tolikoj mjeri različite da zbog toga svatko od nas živi u drugačijoj realnosti.

Istraživati i spoznati uvijek znači napustiti sigurnost postojeće slike svijeta i izložiti se opasnostima. Pri tome je strah od nepoznatog istovremeno i strah od odvajanja. Treba napustiti sigurnu, poznatu luku, proći kroz strah odvajanja kako bi se ušlo u nepoznato. Ova priča se na različitim razinama odvija tijekom cijeloga života. Kao što bi rekao Andre Gide: “Čovjek ne može otkriti novo more ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu.” A posljednja obala koju će svatko od nas kad-tad morati izgubiti iz vida jeste obala cjelokupnog postojanja – svi ćemo jednom umrijeti.

Strah od smrti

Većina ljudi živi praveći se da smrt ne postoji. Smrtnost se negira i ignorira, što dovodi do toga da pomisao na nju samo postaje još strašnija. To je dio našeg kolektivnog nasljeđa – prešutni dogovor da se o smrti nerado ili nikako razgovara. Zatvaranje očiju pred smrtnošću uvelike narušava kvalitetu života, jer - dok je smrt tabu tema i život je tabu tema. Čovjek koji je svjestan ograničenosti vremena koje ima za ispunjavanje svojih životnih ciljeva i želja ne spava, jer ne želi propustiti život.

Smrt u psihološkom smislu ima drugačije značenje. Kako bi došlo do unutarnje transformacije, nužna je smrt postojeće slike o sebi. To znači da ja ovakav kakav jesam (ili ovakva kakva jesam) moram na neki način umrijeti i ponovo se roditi. A postojeća slika o sebi umire kada nekom dopustimo da nas vidi i doživi drugačijima nego što smo sami sebe navikli vidjeti. Na primjer, ako za sebe mislim da sam površna i nezanimljiva osoba, onda doslovno moram povjerovati nekom kada mi kaže da sam interesantna. Na taj način počinjem na novi način vjerovati u sebe i nakon toga se kao produkt tog novog kontakta zaista počinju buditi novi zanimljivi aspekti moje osobnosti koji su do tada bili zatomljeni, neprepoznati, neotkriveni.

Dakle, ključ je u povjerenju. Kod ljudi koji imaju strah od bliskosti, povjerenje je nešto što izaziva golemi strah. Pri tome je strah od bliskosti ustvari strah od gubitka. Za ljude s tim problemom, najgore je “imati pa nemati”. Zato se čini da je bolje nikada ne imati bliskost, jer kad ju stalno nemate - onda je sve “u redu”, vlada poznata hladnoća i nema opasnosti od razdvajanja. No, sve dok životom upravlja strah, život je nalik zatvoru – izbori su suženi, a stvarnost suhoparna.

Smoći hrabrosti

Kod prosječnog čovjeka, većina je osnovnih emocionalnih reakcija zakočena. Smiješimo se kada bismo najradije grizli, pravimo se hladni dok su nam od straha odsječene noge. To je ono čemu nas od malena uče. Suočiti se sa svojim strahom, ući u njega, doživjeti ono od čega je sastavljen predstavlja priličan problem. Lakše ga je ignorirati, negirati, brisati, praviti se da ne postoji. No, takvim mehanizmima strah ne prestaje. Dapače, upravo takvi mehanizmi izazivaju njegovo bujanje.

Zanimljivo je to da ćemo svi rado isticati svoju hrabrost, a nerado ili nikako ćemo priznati da smo u strahu. Međutim, hrabrost postoji jedino kao suprotnost strahu. Najprije se nečeg moramo bojati da bismo ono što učinimo mogli proglasiti hrabrošću. Možemo se popeti na najstrmiju stijenu, spasiti čovjeka iz gorućeg automobila, skočiti s najvišeg mosta, otputovati na drugi kraj svijeta… Ali, takva vrsta herojstva i hrabrosti ne govori ništa o onoj običnoj, svakodnevnoj hrabrosti – hrabrosti za življenje vlastitog života. Živjeti ispunjen, lijep život uključuje stalno istraživanje granica osobnog straha. Ponekad treba smoći snage za izlazak iz zone sigurnosti lošeg emotivnog odnosa i zakoračiti u samoću. Ponekad treba riskirati sram, podsmjeh i ljutnju kako bi išli ka sretnijem životu. Prije svake naredne stepenice u osobnom razvoju vreba doza straha, a ulazak u strah nikada nije lak.

Zakoračivši u nepoznate, neotkrivene dijelove sebe možemo otkriti nove snage, ali ne prije nego se  otvorimo tamo gdje smo zatvoreni, tamo gdje smo ranjivi. Kako bismo mogli biti srčani, kako bismo mogli davati, srce se najprije treba otvoriti. I to u oba smjera – kako za davanje, tako i za primanje. Kada govorimo o ljubavi (ili o mješavini vezujućih emocija koje se često brkaju s ljubavlju), ono što ljude zna emotivno iscrpiti je davanje osobama koje nisu u stanju primiti. Jer, velik broj ljudi nije u stanju prepoznati (a kamo li primiti) ljubav. Ona im je strana, navikli su tijekom djetinjstva i odraslosti dobivati nešto drugo u zamjenu, neki surogat – brigu, krivnju, sažaljenje... Zato je za otvaranje i primanje ponekad potrebna velika hrabrost. U vezi primanja, strah kaže: “Ako primim, to će me iznutra razoriti.” U vezi davanja, strah kaže: “Ako dam, bit ću odbačen(a)” Riječ je o primanju i davanju onog što je sušta suprotnost strahu – o primanju i davanju ljubavi.

Potraga za ljubavlju je za mnoge ljude nalik lutanju hodnicima labirinta. Labirint simbolizira dramatično uveličavani strah od gubljenja, gdje izražena bespomoćnost do kraja komplicira prostor. Zidovi su konstruirani od mentalnih pregrada uma koji je preuzeo nadzor i kontrolu nad osjećajima. Um živi kroz uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i sam od sebe, ma koliko tražio, ne može detektirati koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret van planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od  straha.

02.06.2010.

BORBA DOBRA I ZLA

Borba dobra i zla



Dobro i zlo nisu univerzalne sile koje postoje
od kad je prostora i vremena.



Borba dobra i zla se događa iznutra, a projicirana je u vanjski svijet kroz ratove, nepravdu i sve ostalo što doživljavamo kao manifestaciju zla.

 


Borba dobra i zla je vječna tema koja se provlači kroz religije, knjige, filmove - kroz razne univerzalne i osobne filozofije. A što je zapravo to dobro i to zlo koji se bore? Jesu li to praiskonske sile koje se manifestiraju kroz nas ili su to suprotstavljene snage u nama samima?

Kako bismo stigli do dobra i zla kroz unutarnju, a ne vanjsku priču, dotaknut ćemo se najprije pitanja svijesti. Realno gledano, nitko od nas se ne sjeća ničeg što se zbilo prije no što smo postali svjesni da postojimo. Svijest "ja jesam" se počela stvarati u djetinjstvu i ta bazična svijest nam služi da možemo obuhvatiti tijek vlastitog života. Nakon što smo stekli taj primarni pojam o sebi, dobili smo mogućnost spoznavanja svijeta.

Antonio Damasio, stručnjak za neurofiziologiju emocija u svojoj knjizi "Osjećaj zbivanja" razlikuje dvije vrste svijesti: takozvanu temeljnu svijest koja je zapravo doživljaj ovdje i sada i takozvanu proširenu svijest koja je uključuje identitet i  osobnost koje se temelje na individualnoj povijesti. Proširena svijest je zapravo nadogradnja, ona uključuje razne filmove iz prošlosti i želje, planove i očekivanja u budućnosti. Proširena svijest počiva na temeljnoj svijesti.

Svijest o vlastitom postojanju, doživljaj "ja jesam" ili svijest o sebi koja se počela graditi od djetinjstva za svakog od nas je osnova života. Što je bilo prije toga – ne znamo. Dakle, naš doživljaj dobra i zla je naučen, kao i svi drugi koncepti kojim baratamo u životu. Pretpostavka o praiskonskom dobru i praiskonskom zlu koji postoje od vječnosti pa na ovamo i koji se bore kroz nas, gledano iz perspektive "ja" pada u vodu. A ima li ikog na ovom svijetu tko ne živi život iz perspektive "ja"? Možemo si predočiti mnoge druge perspektive, ali i one će biti samo naše predodžbe koje stvaramo na temelju vlastite svijesti i vlastitih iskustava – na temelju "ja".

Borba dobra i zla je zapravo borba naših vlastitih životnih iskustava – ona se događa iznutra, a projicirana je u vanjski svijet kroz ratove, nepravdu i sve ostalo što doživljavamo kao manifestaciju zla. Neka od glavnih oružja u toj unutarnjoj borbi su identifikacija i interpretacija. Uzmimo primjer djeteta koje se identificira s agresivnim ocem (zao) ili, s druge strane, s majkom koja je vječna žrtva (dobra). Interpretacije mogu biti sljedeće: da bih preživio moram biti zao (jer dobri stalno pate, a to ne želim) ili da bih preživio moram biti dobar (jer ću jedino tako, vjerujući u ideal dobrote, imati snage živjeti).

S kim će se dijete više identificirati i "na čijoj će strani biti" ovisi o mnogo faktora. Naravno, ni dotični otac nije samo zao niti je dotična majka samo dobra. Ovo je samo pojednostavljeni primjer koji je tu kako bismo bolje razumjeli način na koji uz koncepte dobra i zla vežemo svoja životna iskustva. Budući od malena slušamo "Nemoj biti zločesta", "Budi dobar", "Ako budeš dobra dobit ćeš to i to", "Budeš li zločest dobit ćeš batina" i tako dalje, učenje o dobru i zlu je duboko u nama.

Kada su u takvo moralno rasuđivanje umiješani najviši autoriteti – bog i đavo – stvar postaje puno gora. Svako malo se "u ime boga" događaju teroristički ispadi, vode se ratovi… Ljudi krive đavla i opravdavaju se bogom kako bi činili ono što je u skladu s njihovim svjesnim ciljevima, nesvjesnim idealima ili iskrivljenim slikama svijeta.

Velika bitka između dobra i zla u čovjeku se često vodi i na polju seksualnosti, kroz bitku nagona i superega. Budući superego predstavlja naše usvojene moralne koncepte, a nagon naše urođene tjelesne impulse, ono nagonsko, nekontrolirano ili animalno u nama se često karakterizira zlim u odnosu na ono ispravno, moralno ili božansko. Na taj način se od seksualnosti koja je izvorna  manifestacija života (kroz seks je svatko od nas došao na svijet) putem potiskivanja, negiranja i etiketiranja od seksa radi perverzija.

Dobro i zlo je unutarnja priča. Borba nagona i superega (seksa i morala), borba različitih identifikacijskih objekata (tata, mama), borba religijskih koncepata (bog, đavo), borba vlastitih slika o sebi (dobar i loš ja). Dok god tu priču promatramo izvan nas samih, osjećaj da se te sile bore kroz nas će stvarati osjećaj nemoći. Sagledavši priču o dobru i zlu unutar sebe, možemo je bolje razumjeti, kako u okvirima vlastitog života tako i na razini čovječanstva.

01.06.2010.

SVIMA SE SVIDJETI

Svima se svidjeti

Potreba da se svima svidimo je

pokazatelj da se ne sviđamo

samima sebi.

 

Ništa u tolikoj mjeri ne narušava

našu bit koliko potraga za njom

kroz oči drugih.

Na pitanje: “Imate li se potrebu svima svidjeti?” većina nas bi odgovorila: “Ne, pa to je nemoguće!” I bili bi sasvim u pravu. Apsolutno je nemoguće svidjeti se svima. Ima toliko različitih ljudi, toliko različitih perspektiva. No, budući ne treba vjerovati riječima već djelima, evo još nekoliko pitanja:

• Da li teško prihvaćate kada netko ima loše mišljenje o vama?
• Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?
• Imate li potrebu prilagođavati se mišljenju većine?

Ako ste na sva tri pitanja odgovorili s "da", vrijeme je da se suočite s činjenicom da bolujete od SSS-a. To je skraćenica od svidjeti-se-svima i, na svu sreću, ne možete ju pronaći među psihijatrijskim dijagnozama, jer je pre česta, a samim time i normalna. Ta boljka obično uhvati čovjeka u kasnim dvadesetim ili tijekom tridesetih godina, kada se nađe pogubljen između onoga kakav misli da bi trebao biti i onog kakav jeste. Taj raskorak između "trebalo bi" i "jeste" ne odnosi se samo na doživljaj sebe, već ide i puno šire. U glavi nastaje konfuzija jer se ljudi ne ponašaju onako kako bi se "trebali" ponašati, a ni svijet nije onakav kakav bi "trebao" biti.

U toj sveopćoj zbunjenosti, ljudi koji su uvijek bili mirni i pristojni odjednom počinju otkrivati da su ljutiti i da bi najradije u nekim situacijama bili vrlo bezobrazni. Ili, na primjer, ljudi koji su uvijek bili nasmijani odjednom shvaćaju da im je život strašno naporan i postaju depresivni. S takvom, poljuljanom slikom o sebi, ljudima i svijetu, čovjek se traži. A to traženje se, između ostalog, manifestira i kroz potragu za sobom u očima drugih. Želeći da mu drugi pokažu (ili potvrde) tko je on zapravo, čovjek tim vanjskim pogledima počinje pridavati suviše pažnje.

Tu stupa na snagu naporno SSS-stanje. Kako bismo sagledali što to zapravo znači, vratit ćemo se na jedno od pitanja s početka: "Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?" Na primjer, imate šefa kojeg smatrate lošim menađerom i, sve u svemu, primitivnom osobom, a ipak vas njegovo neodobravanje prilično pogađa. Ili, recimo, upoznate dvije osobe – jednu otvorenu i srdačnu, a drugu odbacujuću i kritičnu – i vi se uhvatite kako vam je strašno bitno što ova druga misli o vama, dok ovu prvu ni ne primijećujete.

Zbog čega se to događa? U prvom primjeru, kada je u pitanju nadređeni, njegov položaj moći podsjeća na figuru roditelja ili skrbnika. Imate osjećaj da o njegovom mišljenju o vama ovisi vaša egzistencija. Zato se morate "dokazati" i dobiti potvrdu svojih kvaliteta. Naravno, puno je lakše onima koji samo odmahnu rukom pomislivši: "Koja budala" i jednostavno se ne zamaraju time jesu li dovoljno dobri, pametni ili efikasni u njegovim očima. Drugim riječima, puno je jednostavnije kada nema potrebe da se svidimo onima koji se uopće ne sviđaju nama. U drugom primjeru, situacija je slična. Ako smo osobu doživjeli odbacujućom i kritičnom, a svejedno se pokušavamo nekako probiti do nje, osvojiti je, pridobiti njenu naklonost i odobravanje, to znači da ne možemo podnijeti tu jednostavnu (a ipak bolnu) činjenicu koja glasi: "Ne sviđaš mi se."

Ništa u tolikoj mjeri ne narušava našu bit koliko potraga za njome kroz oči drugih. Tih "drugih" ima bezbroj i, trudimo li se u skladu s njihovim kriterijima mijenjati sebe, zaboravljamo na svoju jedinstvenost i postajemo prosječni. Potreba da se svima svidimo je prilično jasan pokazatelj da se ne sviđamo samima sebi. Kako bi se to promijenilo, potrebno je (između ostalog) prestati s pokušajima mijenjanja tuđe slike o sebi i posvetiti pažnju onim ljudima koji vide i osjećaju naše kvalitete. I na kraju ono najvažnije: pomiriti se s činjenicom da se nekim ljudima jednostavno ne sviđamo i da im se nikada nećemo svidjeti

31.05.2010.

kako zavoljeti sebe

Kako zavoljeti sebe?

 

Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti sebe je bezbroj.

Na svu sreću, jednako toliko ima i načina na koje se možemo voljeti.

 

Voljeti sebe zvuči tako logično, uobičajeno, prirodno. Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Bilo bi divno kada bi to zaista bilo tako, kada bismo se mogli pogledati u ogledalo, namignuti si i reći: «Od danas se volim» i - to je to. Međutim, na tom, mentalnom nivou («odlučujem se voljeti»), ljubav prema sebi je tek skup riječi. Ispod te, generalne odluke, krije se još niz svakodnevnih odluka koje često ne povezujemo s pažnjom i ljubavlju prema sebi. Kao na primjer, hoću li:


· pristati na druženje s ljudima koji me iscrpljuju?
· dopustiti sitnicama da mi odvrate pažnju od mojih istinskih prioriteta?
· razbijati glavu tražeći način za ispunjavanje tuđih očekivanja?
· poslušati glas straha koji kaže «nećeš uspjeti»?
· učiniti ono što drugi žele kako ne bih ispala sebična?
· zaboraviti na svoje životne snove i nastaviti gledati TV?
· zašutjeti i pognuti glavu kada me netko uvrijedi?
· pretrpavati se poslom zaboravaljajući se odmarati?


Načina na koje možemo zanemariti, obezvrijediti ili napustiti samoga sebe je bezbroj. Na svu sreću, jednako toliko ima i načina na koje se iznutra možemo voljeti. No, najprije ćemo obratiti pažnju na ono što nas u tome može zaustaviti. Dva najveća otrova koja onemogućuju ljubav prema sebi su: uloga žrtve i samoljublje. Prvi otrov se temelji na bacanju sebe u sjenu, a drugi se zasniva na obrnutom sjenčenju – zatamnjivaju drugih kako bismo istaknuli, osvijetlili sebe.

Trpjeti ne znači voljeti

Kao i u bilo kojem drugom odnosu (prema partneru, djetetu, psu, univerzumu), ljubav prema sebi se razvija. Stvara se kroz upoznavanje, suosjećanje i njegovanje sebe. Osim što nas čini mirnijima i sretnijima, razvijanje ljubavi prema sebi je i pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Jer, kada smo iznutra, sa samima sobom ok, puno bolje djelujemo i u svim drugim aspektima života. Na žalost, u današnjem društvu se, po tradiciji, vrlo često veliča i njeguje uloga žrve. Imamo kolektivnu, generacijski prenesenu zabranu na voljenje sebe i programiranu uputu da nauštrb sebe moramo paziti na druge. No, sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni «zgaziti sebe», vrtjet ćemo se u začaranom krugu, jer takvi, «zgaženi» nemamo kapaciteta voljeti.

Poziciju žrtve lako možemo prepoznati. Evo nekoliko vrlo jasnih pokazatelja da nam se ta mučna uloga uvukla (ili nam se polako uvlači) pod kožu:


· ako izrazito želimo pomagati drugima, a ne možemo pomoći sebi
· ako zbog osjećaja krivnje stalno preispitujemo svoje ponašanje
· ako vjerujemo onima koji ne vjeruju u naše sposobnosti
· ako često osjećamo bespomoćnost i samosažaljenje
· ako smo okruženi ljudima koji se stalno žale
· ako se često osjećamo iskorišteno
· ako ne znamo reći «ne»

Ako smo većinu života proveli stalno radeći nešto za druge, može nam biti jako teško prebaciti sklopku i početi odlučivati, istraživati život i uživati u njemu prvenstveno radi sebe. Ključnu spoznaju u toj igri (neželjenih) uloga možemo izraziti rečenicom: «Da bismo voljeli druge ne moramo prestati voljeti sebe.» U svojoj vlastitoj koži, odnosno, sami sa sobom provodimo 100 % svog životnog vremena. To je odnos koji najduže traje i koji osjećamo (kako u svojim tamnim, tako i u svojim svijetlim tonovima) konstantno. Zato nije pogrešno voditi računa o sebi. Povremeno staviti sebe na prvo mjesto nije sebično, već realno i logično.

Samoljublje ili ljubav?


Univerzalnog kriterija za razlučivanje što jeste, a što nije sebično – nema. Uvjek će postojati ljudi koji će nas iz ovog ili onog razloga smatrati sebičnima. Važno je da smo mi sami sa sobom na miru u vezi svojih odluka i želja. Nemoguće je zadovoljiti sve te vanjske poglede. Štoviše, težiti tome, pokušavati udovoljiti svim tim različitim zahtjevima može nam samo narušiti sliku o sebi i ugroziti samopoštovanje. Kada se previše ogledamo u očima drugih, to je znak da se ne volimo dovoljno ili da se ne volimo na zdrav način.

Dakle, s jedne strane imamo samozaljubljenost (nezdrav narcizam) i ljubav prema sebi (zdrav narcizam). Kako razlikovati jedno od drugog? Kako povući jasnu granicu? Kako možemo biti sigurni da se iz vlastite nesigurnosti nismo malo samo-zaljubili?

Narcizam je veličanje sebe koje se zasniva na vlastitim fantazijama i na podcjenjivanju drugih. Dominantan osjećaj koji narcisoidnu osobu motivira na djelovanje je zavist, a zavist je upravo odsustvo ili suprotnost ljubavi. Mitološki Narcis je osuđen na patnju zbog samozaljubljenosti koja se manifestira u čežnji za vlastitim odrazom u vodi. On istinsku ljubav (ni prema sebi, ni prema drugima) ne može ostvariti, jer je privučen samo sobom, a na najmanji dodir usana njegov lik se rasipa u vodi. Vlastita krhkost mu onemogućuje uspostavljanje bliskosti.

Suvremeni Narcis je također opčaran svojim odrazom. Opsjednut je svojim izgledom, uspjehom, položajem u društvu. Ono što on (ili ona) u drugima vidi je samo slika vlastite ljepote, uspjeha, važnosti. Stvarni ljudi, sa svojim kvalitetama i manama, sa svojom osobnošću i svojim jedinstvenim životnim pričama su sami po sebi nebitni. Cilj je zasjati u tuđim očima kako bi se zakamuflirala unutarnja praznina. Cilj je impresionirati, zadiviti, osvojiti.

S druge strane, zdrav narcizam je preduvjet za kvalitetan, uspješan život. On je temelj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. To je ono što u ovom članku znači «voljeti sebe». Doživljavamo li se prosječnima i zamjenjivima, teško da ćemo moći napredovati ka ispunjavanju svojih životnih snova. Ne vjerujemo li u sebe i u svoju autonomiju, lako ćemo potonuti u ovisnički odnos ili dopustiti da našim životom upravljaju drugi. Zdrav narcizam, odnosno ljubav prema sebi, u život unosi osjećaj psihičke stabilnosti i sklonost individualizmu i kreativnosti.

Njegovati, razumjeti, prihvatiti

U self-help literaturi često možemo pročitati kako je moguće «naučiti» voljeti voljeti sebe. Uzmememo li samo mentalni aspekt cijele priče, zaista možemo donijeti niz odluka tipa: ´od sutra ću redovito vježbati´, ´ljudima koji stalno nešto od mene traže napokon ću početi govoriti «ne»´ ili ´svako jutro ću si pred ogledalom ponavljati: Bravo, samo naprijed!´. Međutim, te «naučene lekcije» neko vrijeme traju, a zatim ishlape, poput gradiva za ispit nakon što smo ga «prošli». Efikasne su kao i limunada za vrućeg ljetnog dana. Malo nas rashlade, a zatim, ako se na dubljem nivou ništa ne pokrene - sve ostaje kao što je bilo i prije.

Pozitivna afirmacija može biti kratkotrajno osvježenje za um koji je navikao ponavljati: «ne vrijediš», «nesposobna si», «srami se» i slično. Dugotrajnija promjena se ne zasniva na samouvjeravanju, već na razumijevanju specifičnog uzroka problema i dubljoj emocionalnoj transformaciji. Voljeti sebe nije lekcija koja se može samo tako usvojiti. Budimo realni - možemo li voljeti sebe i onda kada smo tužni, ljuti, prazni ili posramljeni? Ako možemo imati suosjećanja prema sebi i prihvaćati se i onda kada smo «takvi», onda ti osjećaji više nisu tako strašni.

Promatramo li ljubav prema sebi kao ideal, kao «osjećaj nad osjećajima», onda možemo reći da bismo sami sebe trebali bezuvjetno voljeti. No, takva ljubav prema samome sebi je prije duhovni mit nego li stvaran osjećaj koji je moguće osjećati u svakodnevnici. Bezuvjetno voljeti možemo bebu, dijete, jer nas raduje samo njegovo postojanje. Zrela partnerska ili prijateljska ljubav nije bezuvjetna. Ona je uvjetovana kvalitetom ponašanja. Upravo zbog mita o bezuvjetnoj ljubavi žene ostaju s muževima koji ih tuku ili djeca ostaju na doživotnoj usluzi roditeljima koji ih maltretiraju.

Zrelu ljubav ćemo pokloniti nekome tko nam jednako tako uzvraća pažnjom, privrženošću, odanošću, odnosno, vlastitom ljubavlju. Na sličan način, ljubav prema sebi također ovisi o tome koliko si poklanjamo pažnje, koliko se njegujemo, razumijemo, prihvaćamo. Nerealno je težiti voljeti sebe van svake mjere, bezuvjetno. Ljubav prema sebi koja nije bogolika, već realna i ljudska može nam otvoriti oči za neizmjerna životna zadovoljstva. «Voljeti sebe» nije tek puka parola, a nije ni jednostavna, ali čvrsta odluka. To je cjeloživotni put otkrivanja i upoznavanja sebe..

31.05.2010.

DOKAZI SE

Dokaži se!

 

Potreba za dokazivanjem je

utrka bez kraja.


Što više posežemo za potvrdom,

to nam ona više izmiče.

 


Mnogi od nas imaju snažnu potrebu za dokazivanjem svojih sposobnosti ili postignuća pred: šefovima, profesorima, prijateljima, partnerima, roditeljima... Pred svima onima koje doživljavamo važnima, moćnima ili istaknutima. To radimo kako bismo dobili potvrdu, pečat na kojem piše: sposoban, pametan, uspješan, hrabar ili nešto peto, što zapravo, sami za sebe ne možemo sa sigurnošću tvrditi.

Neki od nas su toga svjesni, a neki ne. Za većinu ljudi, ta potreba je podmukla, teško ju je raskrinkati. Ne želimo si priznati da su nam potvrde tako bitne, između ostalog, zato što bi to izazvalo neugodu. Izašla bi na vidjelo naša nesigurnost, jer, kada je netko siguran u svoje kvalitete, onda mu za to ne treba dokaz ´odozgo´.

Potreba za dokazivanjem je utrka bez kraja. Što više posežemo za potvrdom, to ona više izmiče. Svijet je pun uspješnih, ambicioznih ljudi koji, čak i kada stalno dobivaju priznanja i pohvale za svoj rad, duboko u sebi ne vjeruju da to zavrijeđuju. Zato grabe dalje, pronalaze stalno nove izazove i izmišljaju stalno nove autoritete od kojih očekuju priznanje. Međutim, kakva god priznanja dobili, budući sa samima sobom provode 24 sata dnevno, usvojeni osjećaj manje vrijednosti uvijek pronađe dovoljno otrovne misli da to priznanje obezvrijedi.

Usvojeni osjećaj manje vrijednosti je doslovno ´usvojen´, datira iz djetinjstva i zato zna biti tako tvdokoran. Kada je u pitanju osjećaj sposobnosti (ili osobne moći), svako dijete je vrlo osjetljivo. Roditelj je u odnosu na dijete neizmjerno sposoban, pametan i uspješan, samo zato što je u vremenskoj prednosti - jer je odrastao. Zato se svako dijete neizmjerno trudi dobiti potvrdu od roditelja da je dobro, pametno, lijepo, sposobno... Na žalost, što je tih potvrda manje, to je dječja potreba za dokazivanjem veća.

Dijete ne propituje vjerodostojnost autoriteta (roditelja), već svoju vlastitu vrijednost. Ako od roditelja ne dobiva dokaze svojih kvaliteta, zaključuje da nije dovoljno dobro i da se treba truditi više. Često se događa da sposobna i pametna djeca nikada ne dobivaju pohvale ili nagrade za petice u školi, jednostavno zato što se to ´podrazumijeva´. Dakle, roditeljska reakcija na uspjeh je - nikakva. Prilično su rijetki oni roditelji koji su se iskreno divili dječjim postignućima. Mnogo su češći oni koji su ih ostavljali bez reakcije, što vodi u repetitivnu potrebu za dokazivanjem.

Ta nezadovoljena dječja potreba za potvrdom vlastite vrijednosti se kasnije projicira na druge: šefove, profesore, prijatelje, partnere... To iziskuje psihofizički napor koji se manifestira kroz: maštanje o dobivanju potvrde, strah od nedobivanja potvrde, zbrku misli tipa ´što radim krivo´, ´kako to mogu bolje´ i slično. Osim toga, drugu osobu (autoritet) ne doživljavamo cjelovitom, jer je u prvom planu ono što nam od te osobe treba – potvrda. On ili ona je simbol naše vrijednosti, a ne stvarna osoba sa svojim ljudskim snagama i slabostima.

Prvi korak za razrješavanje potrebe za dokazivanjem je realno sagledavanje onih od kojih je ta potreba potekla – svojih roditelja. Uočavanjem njihovih manjkavosti kao roditelja prestajemo manjkavosti pripisivati sebi samima. Druga važna stvar je osvještavanje svojih misli i fantazija vezanih uz potrebu za dokazivanjem. Tko su ti ljudi pred kojima ispadamo vrijedni, važni ili sposobni? Zbog čega su to upravo oni? Zbog njihovog položaja? Zbog toga što imaju nešto što mi nemamo? Zbog toga što nas podsjećaju na nekoga? Iskreno samopropitivanje nam može pomoći da osvijestimo svoje nesigurnosti i da shvatimo kakvima želimo da nas ti ljudi vide. S vremenom, prolazeći kroz različite procese samodokazivanja svjesno, sam dokaz vlastite vrijednosti postaje manje važan. Važno postaje ono kako se, u cijeloj toj priči, osjećamo


Stariji postovi